Ljudi koji se bave umjetnošću imaju dobar želudac i na tome im odajem priznanje; rokovi tiska, promocije, izjave za medije, frankfurtski sajam... Pogotovo kad vam tiskara odgodi tisak jer ima narudžbu kataloga za Keruma, na promociju dođu, osim rodbine i prijatelja,  tek par uvrnutih kolekcionara i Maćešić, medij čupa kose jer ne zna šta bi pitao još jednog pjesnika, a za frankfurtski sajam znate da je negdje u Istri i da je vašem izdavaču važno da baš vi tamo budete a ne vaš kolega iz druge izdavačke kuće.

I još se pojedini čude kako to netko može ne željeti objaviti knjigu.
Posao k'o posao.


Naravno, u državi u kojoj se farbanje tunela triput naplati a ministri uvode rasvjetu na svoja seoska igrališta, nije nikakvo čudo ako se kulturom smatra to što netko na račun države sam sebi uređuje i objavljuje knjige, u to uključi uski krug rodbine i poznanika, i malo-pomalo, (red promocije, red čvaraka) eto nama kulture na švedskom stolu.
Na gore spomenutoj promociji  izbjegao sam guranje oko stola s hranom i pićem tako što sam otišao u sporedne prostorije zatrpane neželjenim knjigama, jedna hrpa bila je i knjiga poezije neke babe Ane ili Kaje ili štotijaznam iz sela u okolici Vinkovaca, nikad nije završila osnovnu jer su njeni zaključili da je ženskom djetetu dosta što zna pisati i rađati djecu, unatoč tome ona je cijeli život nešto pisala i to u rimi a što je najgore od svega – nije to ni pokušavala sakriti od bližnjih.
Tako su se njena djeca sjetila da bi dio dobrog uroda te godine mogli dati pa da netko objavi babine polupismene nebuloze, ubacili su još i neke loše fotografije iz obiteljskog albuma,  a društvo iz izdavačke kuće koja se financira državnim sredstvima lukavo je to provuklo kroz etnološko blago.
Utvaram si da znam što je etno kultura, prije par godina kupio sam knjigu staru stotinjak godina 'Hrvatska ženska narodna poezija' i obožavam tu knjigu. O kvaliteti 'baba Kajine' poezije najbolje govori nepregledna hrpa njene knjige koju nitko ni džabe, pa ni za potpalu neće.
Inače, jedan od pisaca i urednika gore spomenute 'antologije vinkovačkih pisaca' nedavno je na sva usta i u svim medijima reklamirao knjigu svog djeteta koja je iz njegovih usta osobno proglašena najmlađom hrvatskom književnicom. Ništa čudno jer, i njegov je otac pisac, on je pisac i profesor, pa i njegovo dijete je sigurno pisac.
Gledalo dijete tatu, gledalo didu… i naučilo – nije ti to pisanje više k'o let u svemir, a ni let u svemir više nije isplativ k'o farbanje tunela u Hrvatskoj.  A od svih izdavača koji su se polomili da objave književni uradak njegovog djeteta odabran je baš 'baba Kajin' izdavač.
Pretpostavljam da je tako ispunjen kriterij i da otac nije zaboravio uvrstiti svoje dijete u antologiju vinkovačkih slovoslagača.
O čudnim putovima kojima hode pisci govori i slučaj Milana Maćešića.
Njemu u spomenutoj kući hrvatske književne kulture nije dopušteno promovirati svoj rad. Korijeni te odluke leže u činjenici da je Maćešić sklon osuđivanju njihovog djelovanja, istina – on često i rado osuđuje i samog sebe ali znate kako to ide, smrtnicima je dozvoljeno da se sami šamaraju, šamarati besmrtnike… No, no!
Maćešić je autor genijalne podvale,   u svoje ime ubacio je  i umjetničko Swetozar, netko tamo gore tko dodjeljuje novce za kulturu zaključio je na osnovu te umjetničke provokacije da je ovaj nacionalna manjina i sada mu uredno svake godine dodjeljuju lijepa novčana sredstva, poželjno je da u zamolbi navede bar naslov i književni žanr pa mu na račun sjedne lijepa hrpica novca.
Nemojte se samo sada čuditi. Živimo u državi u kojoj je Severina privilegirana državna umjetnica. Sporno je tek gostovanje Brene. Amen...


A da nije sve tako crno pobrinuo se moj kaoprijatelj i Ribarov maneken, Pajo Pakšu, internacionalnim imenom Payo Holeass, humoristična verzija Bukovskog koji je 'slavu' stekao pišući po blogovima. On je objavio nekoliko svojih priča u neobičnoj knjizi koja je svojom pojavom istinski umjetnički performance i višeznačna pljuska kulturnoj kremi. Ovaj borbeni komplet sadrži atraktivnu kutiju za pakiranje, knjižicu s pričama, desetak listova toalet papira, upaljač i bedž. Više o knjizi i autoru saznat će te na njegovom blogu (gdje možete i naručiti knjigu) a ja kao preporuku mogu reći da ... da... da je prva naklada od sto primjeraka (skoro) što rasprodana što podijeljena. Trenutno na njegovom blogu ide priča u nastavcima o junačkim podvizima s početka karijere Mirka Cro Copa.