Imperare sibi maximum imperium est

Slušajući ove protivnike EU nije mi jasno kako se to dobra stara Europa još drži. Nisu je uništili ni lijeni Grci, na jeziku jaki Talijani, razvratni Španjolci, superiorni Slovenci, grabežljivi kapitalistički globalisti… Ali, te određene slabosti koriste naši skeptičari kako bi uvjerili ljude da ne glasaju za EU. Ja kažem upravo suprotno. Uđimo u tu EU, glasujmo za i uništimo sve ono malo što je još dobroga od nje ostalo. Imamo oružje za to; našu kulturu, povijesno nasljeđe, naše političare, trgovce, mentalitet…Ne šalim se. Glasat ću ZA i očekujem od svih vas šovinista, nacionalista, komunista, jugonostalgičara, paranoika, urotnika, partizana i ustaša, domoljuba i lovoljuba… Uništili smo Habsburšku monarhiju, Bizantsko carstvo, Austrogarsku, Jugoslaviju… Učinite to, braćo i sestre! Uđite sa mnom svi vi pokvareni, podmitljivi, prevrtljivi, zadrti, lopovi, tajkuni, trgovci, homofobi, lažni invalidi, saborski dnevni umirovljenici, ubojice, dileri… Sjetite se naših uzora: Vizigota, Huna, Vandala, Avara… Učinite tako a ova sitnež što ostane neće imati izbora. Napravio sam i mali reklamni prijedlog koji bi konačno razuvjerio sve one koji u EU vide našu zlu kob i smak idiličnog života kakvim smo dosad živjeli. Slobodno dodajte simbol koji bi nas najbolje predstavljao u EU. I glasajte ZA – zašto bi samo Nizozemcima ili Nijemcima bilo gore nego nama. Zašto nam djeca uzalud uče strane jezike ako na tim jezicima neće moći krasti, varati i prositi po cijeloj EU?

Amerika je, tako je nekad Johnny pjevao, zemlja rada i znoja ali i zemlja čuda.
Tako je nekad možda bilo a danas se uglavnom stvara medijski privid tih fenomena poput rada, znoja i čuda.
U rad ne možeš vjerovati jer se radnici baš i ne traže, znoje se po teretanama a čuda su kako menadžeri dobivaju bonuse za rad u neuspješnim tvrtkama. Neki mediji su objavili priču o nekom beskućniku, invalidu i psihičkom bolesniku, kojeg je pregazio auto u Santa Rosi. Ništa čudno, u tom gradu to je peti u proteklih godinu dana. Očito imaju neko natjecanje. Ali, ovaj beskućnik je primao 600 dolara invalidnine od čega je svaki mjesec donirao 56 dolara organizaciji koja je novac prosljeđivala za pomoć dvjema devetogodišnjim Senegalkama. Svetac – kliču Amerikanci, a mene muči što će biti s dvoje Senegalske djece? Kako će se osjećati kad spoznaju da im nema skrbnika?  Kako će to saznati, hoće li naslutiti kad im kažu da u školi više nemaju obrok? Ili da više uopće nema škole? Zbog usranih 56 dolara.
Mogao bih štošta pisati o ovom slučaju ali me Kevin Christopher Fitzgerald podsjetio na jedan članak koji sam pročitao prošle godine u Uličnim svjetiljkama o karikaturistu Darku Paviću Dajki s kojim dijelim neke uspomene iz ratnih godina.
Teško je reći što je sve Dajka radio; ilustracije svih vrsta, svjetski nagrađivane karikature, surađivao na našim najpoznatijim crtićima, prvi strip o Domovinskom ratu…
Uvijek me kopkalo što je on radio s nama u tom nevremenu i tek sam sad, saznavši da je i on beskućnik, došao do kakvog-takvog odgovora. Njegove karikature su uvijek imale humanistički naglasak pa je bilo logično da bude tamo gdje se u istini živi i umire. I zato me nije začudilo da je Dajka među beskućnicima. Skuplja informacije ili, kako to umjetnici zovu – inspiracije.
Tih ratnih godina imao sam ludu sreću da mi je došao Dajka i ponudio robnu razmjenu, dvije svoje karikature ako platim neki njegov račun u jednom hotelu. Pristao sam u trenu iako u pravilu ne kupujem umjetnine, ionako me previše zatrpavaju njima, ali Dajki je trebala pomoć a bogami i meni, pogled na njegove karikature nije me tjerao na smijeh ali mi je vraćao osmijeh.

Jednu karikaturu sam poklonio a drugu zadržao – nije mi bilo lako odlučiti se, vi slobodno pogađajte pred koju stanem kad poželim natrag svoj osmijeh. Tzv Dajkin osmijeh. A doista se susprežem da ne prasnem u smijeh pri pomisli na Nou koji u jeku općeg potopa ugleda čovjeka koji se sprema skočiti u more s kamenom oko vrata.

A kuća – daleko joj kuća. Kuća nije dom. Dom je tamo gdje su ljudi koji te vole i na koje se možeš osloniti. Oni koji su gledali Citizen Kanea znaju kako izgleda građevina koja se može zvati kućom ali ne i domom. Kao država koja ti nije domovina.

Mislim da Dajka nikad nije niti imao kuću. Takav se rodio, što li?! Kuća se popije naiskap a dom je tamo gdje su ljudi koji te vole i trebaju - njih ne možeš eksirati, njih Dajka neće zajebati ali će ih lagano podjebavati. Dajku ne treba sažaljevati, samo mu se diviti što živi onako kako si rijetko tko još može priuštiti; bez kuće na kojoj je hipoteka banke.

Majstor Dajka.

I tko sam ja da Vam poželim sretnu cijelu godinu? Novu godinu?
Ne ide to tako.
Na izmaku sam sa čudima.
Poželjet ću Vam što više sretnih trenutaka.
O Vama ovisi koliko će trajati.
Samo pojednostavite stvari ili način na koji gledate stvari.
I za svaki slučaj uvijek imajte jednu prskalicu u džepu.

I to smo obavili, Č'para je opet pobijedila – njeni su izgubili. Dobra je, zbilja dobra, čim je našla stranku koja je na našem biračkom mjestu skupila tri glasa. Tako je i mene našla – ima neki magnet za luzere…
A ovi 'moji' konji povukli pa ušli u Sabor. Tješim se da će tamo praviti buku i ometati rad.

Nisam ja lud za politikom ali nisam ni blesav da pričam kako se to mene ne tiče – odradim što moram. Ne vjerujem političarima.
Ne znam zašto ali tako je. Volio bih da mogu vjerovati Jadranki da kao potpredsjednik nije znala za crne fondove ili Milinoviću da je uz pomoć obitelji sazidao kuću šestokatnicu s nekoliko bazena i podzemnom garažom , Čačiću skoro pa vjerujem da je jedini vlasnik terenca koji vozi samo dozvoljenom brzinom a Milanoviću u potpunosti vjerujem da u koaliciju s vragom nije ušao iz osobnog interesa – ipak je to budući ministar gospodarstva.


Gubitnici su zasluženo izgubili, pobjednici su nezasluženo izvukli maturalna odijela i partijali do jutra… Falio je samo Zekoslav Mrkva pa da raspoloženje bude potpuno. Ne volim te mutne tipove, nit smrde nit mirišu, niti rade niti mirišu… Kao naš predsjednik koji se izjasni kao agnostik; pa, čovječe, nisi u pubertetu pa da sumnjaš ima li Boga ili ne, jesi li gej ili piješ iz boce…
Jedan moj poznanik, koji o meni nema pojma i uvjeren je da sam komunjara, prišao mi je sa slavljeničkim stavom.
- Ha? Jesmo im pokazali?
- Mi? Ja nisam …
- Sad ćemo ih lijepo naučiti pameti…
Nije mi dao da završim pa sam ga morao prekinuti.
- Tiše budalo!
- Molim…
- Idiote? Šta si se uskokodakao? Nije ovo tvoja igra…
- Kakva sad igra? O čemu ti to?
- Naravno da nemaš pojma, sitna si ti riba, ako imaš imalo razuma shvati da je sve ovo samo privremeno i da dolaze pravi igrači. Pritaji se, gledaj i slušaj ali ne leti na svjetlo – nisi ti muha.
- Ne kužim te, pa pobijedili smo…
- Caro mio, idiota, buon giorno! Vi pobijedili? Pa, platili smo vam da prostrete tepih a ne da serete po asfaltu. Non avete idea, vecchio mio. Non avete… - Ponavljao sam mu tiho dok sam ga ljubio u orošeno čelo.

Ove naše dnevno-političko-kriminalne afere svaki dan izbace neki novi pogled na svijet, nešto što se ne uči u školama i na fakultetima. Tako smo saznali da su nogometni suci na crno dobivali novac za pošteno suđenje!? Svi su ogorčeni i u čudu? Kao da kod nas nisu pošteni natječaji za dodjelu posla, zapošljavanja, koncesije, parnični procesi, redovi za hospitalizaciju… Ma, sve pliva u poštenju ako drugačije ne može.  Netko se u ovoj državi usudio, pa makar i na crno, tražiti naknadu za pošten rad? Kao da je pošteno da neki prosječni profesionalni udarač lopte i protivničkih nogu dobiva najmanje deset puta višu plaću od onog koji ga može zajebat jednim krivim zviždukom.  Najveći papci u svemu su oni koji se najmanje bune a najviše su preveslani – navijači, plaćali su dvadeset godina ulaznice za nešto što nema veze sa sportom.
Ovu zmiju s fotografije stavio sam simbolički jer se iz zmijskog otrova dobiva protuotrov. Ne preostaje nam ništa drugo nego naći način da ovo umiranje pretvorimo u kakav-takav život. Zmijski otrov je dokaz da se može, moramo samo svoje slabosti pretvoriti u snagu – samo prvo priznajmo te slabosti.
I, da, fali nam nešto
                                                                    IZMEĐU KRAJNOSTI

Nebrojene školske generacije učile su znanstvenu činjenicu da je iskorištenost ljudskog mozga samo deset posto.
Tko to nije znao - magarac je bio.
Sad su se znanstvenici opet javili s malom korekcijom činjenice - više nije deset već 100%!
Bez riječi isprike za totalni fijasko i slom našeg nepogrješivog obrazovnog sustava.
A nedavno su objavili podatak da danska tenisačica Caroline Wozniacki ima IQ veći od Stephena Hawkinga a vjerojatno i od Einsteina.
Meni nije jasno zašto osoba s takvom inteligencijom po cijele dane lupa lopticu? Možda je to slijedeći korak u evoluciji čovjeka - nadnaravna bića koja prebacuju lopticu preko mreže.
Ne smijem ni pomisliti da možda ta znanstvena tablica za izračun inteligencije nije ispravna. Ta tablica nam je donijela toliko dobroga u ovaj svijet koji bi bez nje bio tek anarhistički kaos.
Nekako, u zadnje vrijeme, više vjerujem da će se odnekud pojaviti Mojsije i povesti nas preko mora u slobodu nego što će nas znanost spasiti od sebe samih.
Jerbo su se zajebali!
Odgovorno tvrdim da je iskorištenost mog mozga upravo onih početnih 10%. I, šlus, ne mogu više - ni na mukama.
Nisam Kinez, Japanac ili Chuck Norris!
Čak i Borgove jedinice idu na punjenje i regeneraciju.
Nemojte me krivo shvatiti - našlo bi se u meni potencijala i za nešto više od deset posto ali mi se ponekad ne da a u većini slučajeva to ne ovisi samo o meni.
Ako kod kuće sjednem za računalo kako bih napravio nešto što bi mom mozgu diglo rejting odnekud se pojavi moj dvogodišnji predator i traži da hvatam loptu.
Što da Vam kažem - mala već sad ima IQ Caroline Wozniacki, a ja... Vražja lopta mi ispada, ispada, ispada...

Na poslu, iako se ne volim petljati u ono što mi nije zadatak, dam neke korisne prijedloge koji se glatko u sekundi odbiju, e da bi me sutradan ujutro izokola obavijestili da će se ipak raditi po mom prijedlogu.
Prošlu i pretprošlu godinu obilježilo mi je čekanje poteza ljudi koji se baš i nisu žurili iako je meni gorilo. Ove godine prekinuo sam s čekanjem njihovog 'šahovskog' poteza i krenuo u akciju kojom sam riješio goruće probleme. Naravno da su se odmah javili sa svojim potezom.
Odlučio sam ipak odigrati igru i povukao slijedeći potez - na njihov odgovor čekao sam još šest mjeseci, uzvračam kao Karpov u hipu i čekam još dva mjeseca na njih, stiže pismo i ja zadovoljan konačno nečim konkretnim šaljem potvrdu s željom da što prije finiširamo posao.
Pitate li što sad radi moj mozak?
Čeka.
Toliko o 10%...

Ove tri slike nastale su prošle godine u pokušaju da prikažem jedno tmurno ljeto s puno kiša i pokojom poplavom, prije završetka shvatio sam da puno više odražavaju moje nezadovoljstvo svim tim izgubljenim vremenom i čekanjem drugih ljudi, Godota i sličnih, prekinuo sam dovršetak istih ne želeći gledati svoju nemoć na zidu.
Bliže se izbori i neću, kao što nikad nisam, ostati kod kuće i neću glasovati za ove favorite anketnih listi i džambo plakata. Naći ću nekog žrtvenog jarca koji će, ako i uđe u koaliciju, zagorčati rad vlasti i neće svojatati fotelju.
I u kukolju se nađe žita.
Tako misli mojih 10%.
Sretni Vam Izbori 2012!